Irska legenda o Tir na nOgu

U ciklusima irskih mitova, zemlja Tir na nOg je carstvo Onostranog, mjesto gdje su vile živjele i gdje su heroji posjećivali u potrazi. Bilo je to mjesto izvan ljudskog carstva, na zapadu, gdje nije bilo bolesti, smrti ili vremena, već samo sreće i ljepote.

Važno je napomenuti da Tir na nOg nije bio toliko „zagrobni život“ koliko je bio zemaljsko mjesto, zemlja vječne mladosti, do koje se moglo doći samo magijom. U mnogim keltskim legendama, Tir na nOg igra važnu ulogu u formiranju i heroja i mistika. Samo ime, Tir na nOg, na irskom jeziku znači "zemlja mladosti".

Ratnik Oisin

Najpoznatija priča o Tir na nOgu je priča o mladom irskom ratniku Oisinu, koji se zaljubio u plamenokosu djevojku Niamh, čiji je otac bio kralj od Tir na nOg. Zajedno su prešli more na Niamhovoj beloj kobili da bi stigli do magične zemlje, gde su živeli srećno tri stotine godina. Uprkos vječnoj radosti Tir na nOga, postojao je dio Oisin koji je nedostajao zavičaj, a on je povremeno osjećao čudnu čežnju da se vrati u Irsku. Konačno, Niamh je znala da ga više ne može zadržavati i poslala ga je nazad u Irsku, i njegovo pleme, Fianna.

Oisin se vratio svojoj kući na magičnoj bijeloj kobili, ali kada je stigao, otkrio je da su svi njegovi prijatelji i porodica odavno mrtvi, injegov dvorac zarastao u korov. Na kraju krajeva, nije ga bilo tri stotine godina. Oisin je okrenuo kobilu nazad na zapad, tužno se spremajući da se vrati u Tir na nOg. Na putu je kopito kobile zakačilo kamen, a Oisin je u sebi pomislio da bi to bilo kao da sa sobom ponese malo Irske, ako odnese kamen nazad sa sobom u Tir na nOg.

Kako je naučio da podiže kamen, spotakao se i pao, i istog trena ostario tri stotine godina. Kobila se uspaničila i otrčala u more, bez njega se vratila u Tir na nOg. Međutim, neki ribari su posmatrali na obali i bili su zapanjeni kada su videli da čovek tako brzo stari. Naravno, pretpostavili su da je magija u toku, pa su sakupili Oisina i odveli ga da vidi Svetog Patrika.

Kada je Oisin došao pred Svetog Patrika, ispričao mu je priču o svojoj crvenokosoj ljubavi, Niamh, i svom putovanju i čarobnoj zemlji Tir na nOg. Kada je završio, Oisin je izašao iz ovog života i konačno je bio u miru.

William Butler Yeats napisao je svoju epsku poemu, The Wanderings of Oisin , upravo o ovom mitu. Napisao je:

Dolazak Tuatha de Danaan

U nekim legendama, jedna od ranih rasa irskih osvajača bila je poznata kao Tuatha de Danaan, i oni smatrani moćnim i moćnim. Vjerovalo se da su se Tuatha, kada je stigao sljedeći talas osvajača, sakrili. Neke priče govore da su Tuatha prešli u Tir na nOg i postali rasa poznata kao Vile.

Za koje se kaže da su djeca boginje Danu, Tuatha su se pojavili u Tir na nOgu i spalili vlastite brodove kako nikada nisu mogli otići. U Gods and Fighting Men, ledi Augusta Gregory kaže: "Bilo je to u magli Tuatha de Danann, ljudi bogova Dana, ili kako su ih neki zvali, ljudi iz Dee, došli su kroz zrak i visoki zrak u Irska."

Povezani mitovi i legende

Priča o putovanju heroja u podzemni svijet i njegovom kasnijem povratku nalazi se u nizu različitih kulturnih mitologija. U japanskoj legendi, na primjer, postoji priča o Urašimi Tarou, ribaru, koja datirado oko osmog veka. Urašima je spasio kornjaču, a kao nagradu za njegovo dobro djelo bilo mu je dozvoljeno da posjeti Zmajevu palatu pod morem. Nakon tri dana kao gost, vratio se kući da bi se našao tri veka u budućnosti, sa svim ljudima njegovog sela koji su odavno mrtvi i nestali.

Tu je i narodna priča o kralju Herli, drevnom kralju Britanaca. Srednjovjekovni pisac Walter Map opisuje Herline avanture u De Nugis Curialium. Herla je jednog dana bila u lovu i naišla na kralja patuljaka, koji je pristao da prisustvuje Herlinom vjenčanju, ako Herla dođe na vjenčanje kralja patuljaka godinu dana kasnije. Kralj patuljaka stigao je na Herlinu svadbu sa ogromnom pratnjom i raskošnim darovima. Godinu dana kasnije, kao što je obećano, Herla i njegov domaćin prisustvovali su venčanju kralja patuljaka i ostali tri dana - možda ćete primetiti da se ovde ponavlja tema. Međutim, kada su se vratili kući, niko ih nije poznavao niti razumeo njihov jezik, jer je prošlo tri stotine godina, a Britanija je sada bila saksonska. Walter Map zatim nastavlja opisujući kralja Herlu kao vođu Divljeg lova, koji beskonačno juri kroz noć.