Oriša - Bogovi Santerije

Oriše su bogovi Santerije, bića s kojima vjernici redovno komuniciraju. Svaka oriša ima svoju posebnu ličnost i ima široku lepezu prednosti, slabosti i interesovanja. Stoga je na mnogo načina razumijevanje oriše poput razumijevanja drugog ljudskog bića.

Olodumare

Postoji i udaljenije biće poznato kao Olodumare, koji je stvorio oriše, ali se kasnije povukao od svojih kreacija. Neki opisuju oriše kao manifestacije ili aspekte Olodumarea.

Olodumare je izvor pepela, koji sva živa bića moraju imati da bi opstala i uspjela, uključujući i oriše. Samo Olodumare je samoodrživo, ne treba mu pepeo davati drugi izvor.

Ljudi i oriše, međutim, daju pepeo jedni drugima kroz razne rituale. Najbolji izvor pepela je u žrtvenoj krvi, zbog čega žrtvovanje životinja igra tako istaknutu ulogu u Santeriji. Ljudi daju pepeo krvlju ili drugim ritualnim radnjama, a oriša postaje kanal za pepeo od Olodumarea do molioca kako bi pomogao u nastojanjima molioca.

Stari i Novi svijet

Broj oriša varira među vjernicima. U izvornom afričkom sistemu vjerovanja iz kojeg potiče Santeria, postoje stotine oriša. S druge strane, vjernici New World Santeria uglavnom rade samo sa šačicomnjima.

U Novom svijetu, ova bića se obično doživljavaju kao porodica: vjenčaju se, rađaju druge i tako dalje. U tom smislu, oni više funkcionišu kao zapadni panteoni poput onih u Grcima ili Rimljanima.

U Africi, međutim, nije bilo takve bliskosti između oriša, dijelom zato što njihovi sljedbenici nisu bili jako povezani. Svaki afrički grad-država imao je svoje jedinstveno božanstvo zaštitnika. Sveštenik je mogao biti posvećen samo toj jedinoj oriši grada, a ta oriša je bila poštovana iznad svih ostalih.

U Novom svijetu Afrikanci iz mnogih gradova-država zajedno su bačeni u zajedničko ropstvo. U tom scenariju nije imalo smisla niti praktično da se zajednica robova fokusira na jednu orišu. Kao takve, oriše su se smatrale otprilike jednakim kao pomiješane kulture. Sveštenici su bili obučeni da rade sa više oriša umesto da budu isključivo posvećeni jednoj. To je pomoglo religiji da preživi. Čak i da je svećenik jedne oriše umro, u zajednici bi bilo drugih obučenih za rad s tom istom orišom.

Patakije

Patakije, ili priče o orišama, nisu standardizirane i često su kontradiktorne. Dijelom toga dolazi iz činjenice da ove priče dolaze iz raznih afričkih gradova, od kojih je svaki imao svoje ideje o prirodi oriša. Ovaj trend je podstaknut činjenicom dasvaka zajednica Santeria danas ostaje nezavisna od drugih zajednica. Ne očekuje se da će svaka zajednica funkcionisati potpuno isto ili da će oriša razumjeti na potpuno isti način.

Kao takve, ove priče daju više priča o porijeklu oriša. Ponekad su prikazani kao nekada smrtne figure, često vođe, koje je Olodumare uzdigao do božanstva. Drugi put se rađaju kao viša bića.

Svrha ovih priča danas je naučiti lekcije, a ne ispričati neku doslovnu istinu. Kao takve, nema brige o doslovnoj istinitosti ovih priča ili činjenici da su moje priče u suprotnosti jedna s drugom. Umjesto toga, jedna od uloga svećenika Santerije je da primjenjuju primjenjive patakije na datu situaciju.

Katoličke maske

Oriše se izjednačavaju s raznim katoličkim svecima. Ovo je bilo neophodno kada su robovlasnici odbili da dozvole robovima da praktikuju afričku religiju. Podrazumijeva se da oriše nose mnogo maski kako bi ih ljudi bolje razumjeli. Santeros (Santeria svećenici) ne vjeruju da su oriše i sveci identični. Svetac je maska ​​oriše, a ne radi obrnuto. Međutim, mnogi njihovi klijenti su također katolici i razumiju da se takvi klijenti bolje identificiraju s tim bićima pod maskom svetačkih kolega.

Pročitajte više opojedinačne oriše:

• Aganyu, Babalu-Aye, Chango i Eleggua
• The Ibeyi, Inle i Obatala
• Obba, Ochosi, Oggun i Oko
• Orunla, Osain, Oshun, Oya i Yemaya