Na kom je jeziku napisana Biblija?

Sveto pismo je počelo vrlo primitivnim jezikom, a završilo jezikom još sofisticiranijim od engleskog.

Lingvistička istorija Biblije uključuje tri jezika: hebrejski, koine ili zajednički grčki i aramejski. Međutim, tokom vekova sastavljanja Starog zaveta, hebrejski je evoluirao da uključi karakteristike koje su ga činile lakšim za čitanje i pisanje.

Mojsije je sjeo da napiše prve riječi Petoknjižja, 1400. godine p.n.e., tek 3000 godina kasnije, u 1500-im godinama naše ere, čitava Biblija je prevedena na engleski, čime je dokument postao jedan od najstarije knjige koje postoje. Uprkos starosti, kršćani vide Bibliju kao pravovremenu i relevantnu jer je nadahnuta Božja Riječ.

Hebrejski: jezik Starog zavjeta

Hebrejski pripada semitskoj jezičkoj grupi, porodici drevnih jezika u Plodnom polumjesecu koji je uključivao akadski, Nimrodov dijalekt u Postanku 10; ugaritski, jezik Kanaanaca; i aramejski, koji se obično koristio u Perzijskom carstvu.

Hebrejski je pisan s desna na lijevo i sastojao se od 22 suglasnika. U svom najranijem obliku, sva slova su tekla zajedno. Kasnije su dodane tačke i znakovi izgovora radi lakšeg čitanja. Kako je jezik napredovao, samoglasnici su bili uključeni kako bi se razjasnile riječi koje su postale nejasne.

Konstrukcija rečenice na hebrejskom može postaviti glagol na prvo mjesto, a zatim slijeditiimenica ili zamjenica i objekti. Budući da je ovaj red riječi toliko različit, hebrejska rečenica se ne može prevesti riječ po riječ na engleski. Još jedna komplikacija je da bi hebrejska riječ mogla zamijeniti uobičajenu frazu, koja je morala biti poznata čitaocu.

Različiti hebrejski dijalekti uveli su strane riječi u tekst. Na primjer, Postanak sadrži neke egipatske izraze, dok Jošua, Sudije i Ruta uključuju kanaanske izraze. Neke od proročkih knjiga koriste vavilonske riječi, pod utjecajem izgnanstva.

Skok naprijed u jasnoći došao je sa završetkom Septuaginte, 200. godine p.n.e. prevod hebrejske Biblije na grčki. Ovo djelo je obuhvatilo 39 kanonskih knjiga Starog zavjeta, kao i neke knjige napisane nakon Malahije i prije Novog zavjeta. Kako su se Jevreji godinama rasilazili iz Izraela, zaboravili su da čitaju hebrejski, ali su mogli da čitaju grčki, uobičajeni jezik tog vremena.

Grčki je otvorio Novi zavjet paganima

Kada su biblijski pisci počeli pisati jevanđelja i poslanice, napustili su hebrejski i okrenuli se popularnom jeziku svog vremena, koine ili uobičajeni grčki. Grčki je bio ujedinjujući jezik, raširen tokom osvajanja Aleksandra Velikog, čija je želja bila helenizacija ili širenje grčke kulture po cijelom svijetu. Aleksandrovo carstvo pokrivalo je Mediteran, sjevernu Afriku i dijelove Indije, pa je upotreba grčkogpostala dominantna.

Grčki je bilo lakše govoriti i pisati nego hebrejski jer je koristio kompletno pismo, uključujući samoglasnike. Takođe je imao bogat vokabular, omogućavajući precizne nijanse značenja. Primjer su četiri različite grčke riječi za ljubav koje se koriste u Bibliji.

Dodatna prednost je bila to što je grčki otvorio Novi zavjet nejevrejima, odnosno nejevrejima. Ovo je bilo izuzetno važno u evangelizaciji jer je grčki dozvolio nejevrejima da sami čitaju i razumiju jevanđelja i poslanice.

Aramejski je dodao aromu Bibliji

Iako nije bio glavni dio pisanja Biblije, aramejski je korišten u nekoliko dijelova Svetog pisma. Aramejski se obično koristio u Perzijskom carstvu; nakon izgnanstva, Jevreji su vratili aramejski u Izrael gde je postao najpopularniji jezik.

Hebrejska Biblija je prevedena na aramejski, nazvana Targum, u periodu drugog hrama, koji je trajao od 500. godine p.n.e. do 70. godine nove ere. Ovaj prijevod je čitan u sinagogama i korišten za poučavanje.

Biblijski odlomci koji su se prvobitno pojavili na aramejskom su Danilo 2-7; Ezra 4-7; i Jeremija 10:11. Aramejske riječi su zabilježene i u Novom zavjetu:

• Talitha qumi („Djevo ili djevojčica, ustani!“) Marko 5:41
• Efata (“Otvori se”) Marko 7:34
• Eli, Eli, lema sebaqtani (Isusov vapaj s križa: “Bože moj, Bože moj, zašto si me napustio?”) Marko 15:34,Matej 27:46
• Abba (“Otac”) Rimljanima 8:15; Galatima 4:6
• Maranatha (“Gospode, dođi!”) 1. Korinćanima 16:22

Prijevodi na engleski

Sa Pod uticajem Rimskog carstva, rana crkva je prihvatila latinski kao službeni jezik. Papa Damasus I je 382. godine n.e. naručio Jeronima da izradi latinsku Bibliju. Radeći iz manastira u Vitlejemu, prvo je preveo Stari zavet direktno sa hebrejskog, smanjujući mogućnost grešaka ako je koristio Septuagintu. Čitava Jeronimova Biblija, nazvana Vulgata jer je koristio uobičajeni govor tog vremena, izašla je oko 402. n.e.

Vulgata je bila službeni tekst skoro 1000 godina, ali te su Biblije bile ručno kopirane i vrlo skupe. Osim toga, većina običnih ljudi nije znala čitati latinski. Prvu kompletnu englesku Bibliju objavio je John Wycliffe 1382. godine, oslanjajući se uglavnom na Vulgatu kao izvor. Nakon toga uslijedio je prijevod Tyndale oko 1535. i Coverdale 1535. Reformacija je dovela do naleta prijevoda, kako na engleski tako i na druge lokalne jezike.

Engleski prijevodi koji su danas uobičajeni uključuju verziju King James, 1611; Američka standardna verzija, 1901; Revidirana standardna verzija, 1952; Živa Biblija, 1972; Nova međunarodna verzija, 1973; Današnja engleska verzija (Biblija dobrih vijesti), 1976; Nova verzija kralja Džejmsa, 1982; i engleski standardVerzija, 2001.

Izvori

• Biblijski almanah ; J.I. Packer, Merrill C. Tenney; William White Jr., urednici
• Kako ući u Bibliju ; Stephen M. Miller
• Christiancourier.com
• Jewishencyclopedia.com
• Historyworld.net